nedjelja, 13.06.2010.

I like it here. Can I stay?

Last night I had an amazing dream.
It was about some boy whom I did not know. I don't think I've seen his
face, or I've perhaps just forgotten it. But I'm absolutely, positively sure
it wasn't an acquaintance of mine.
I don't remember the dream quite vividly, but it was more than plesant.
At first, we didn't know each other very well, but, somehow, we
became very close... BUT anyways, it was about the feeling
I felt when he hugged me. I cannot describe it nor do I want to.
It was beautiful.

Last night I dreamt
that somebody loved me;
No hope, but no harm
Just another false alarm.

Last night I felt
real arms around me;
No hope, no harm
Just another false alarm.


Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 14:59 .Nema.

subota, 24.04.2010.

It's one of those stupid days... again

Proljeće je stiglo. Mnogo je svježe pokošene trave. Zašto nije pokošena i u mome dvorištu?
I guess I have no friends to mow the lawn.
It sucks.

"It was that kind of a crazy afternoon, terrifically cold, and no sun out or anything, and you felt like you were disappearing every time you crossed a road."


Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 01:13 .Nema.

subota, 26.12.2009.

The joy in discovery

Najštosnija je naša vapnena jama. Luda rupa usred krajolika. Duga je gotovo kilometar, široka 200 metara i duboka oko 100 metara. Stijene su joj okomite. Na dnu je vrlo toplo. Ni daška vjetra. Tamo rastu biljke koje nigdje drugdje nismo vidjeli. Kroz tu ludu dolinu teku strahovito bistri potoci. Sa stijena padaju vodopadi. Voda boji bijele stijene rumenilom hrđe. Posvuda leži bijelo kamenje koje izgleda kao kosti praživotinja, i možda to i jesu dijelovi mamuta.
Ogromni bager i prijenosna traka, koji po danu dižu zaglušnu buku, izgledaju za vikenda kao da miruju stoljećima. I oni su od vapna odavno pobijelili.
Posve smo sami u toj ludoj dolini. Od ostalog nas svijeta dijele okomite vapnene stijene. Izvana ne dopire nikakav šum. Čuju se samo vodopadi.
Zamišljamo da ćemo kupiti vapnenu jamu kada ju prestanu iskorištavati. Htjeli bismo u dolini sagraditi drvene kuće i zasaditi ogromne vrtove, držati životinje i imati sve i imati sve što nam je potrebno za život. Jedini prilaz koji vodi u dolinu želimo zatrpati.
Ionako se ne bismo željeli vratiti gore.


Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 14:44 .Nema.

utorak, 01.12.2009.

Pogledaj, snovi prolaze

Divno je kada spavaš, u mekoći samozadovoljstva.
Pametan koliko treba. Visok i prekrasan.
Ali kada se probudiš, i kad nestane san, ići ćeš u prostor prazan.
Prostor ružan. Prostor tužan. Uplašen i sablastan, treba da odlučiš o svemu.
O životu koji nije kakav si zamisljao.
Da li da živiš?...Ili nestaneš? Da upoznaš vječnu noć i zaboraviš dan?
Uplašen i sablastan; Sve što osjećaš od bola je strah.
Nakon svega što sam ti rekao, odgovor sam čekao.
Odgovora nije bilo
Bijelo usijanje ga je skrilo.

Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 23:57 .Nema.

četvrtak, 08.10.2009.

Lover, I don't have to love

“Have you ever been in love? Horrible, isn't it? It makes you so vulnerable. It opens your chest and it opens up your heart and it means that someone can get inside you and mess you up.
You build up all these defenses, you build up a whole suit of armor, so that nothing can hurt you; then one stupid person, no different from any other stupid person, wanders into your stupid life...
You give them a piece of you. They didn't ask for it. They did something dumb one day, like kiss you or smile at you, and then your life isn't your own anymore. Love takes hostages. It gets inside you. It eats you out and leaves you crying
in the darkness; so simple a phrase like ''maybe we should be just friends'' turns into a glass splinter working its way into your heart.
It hurts. Not just in the imagination. Not just in the mind.
It's a soul-hurt, a real gets-inside-you-and-rips-you-apart pain.
I hate love.”

~ Neil Gaiman

Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 03:22 .Nema.

srijeda, 25.03.2009.

Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva
se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu
stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu
avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele,
koje nitko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek se
stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za
svakoga posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i
posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu poći.

Meša Selimović - "Tišine"

Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 18:07 .Nema.

srijeda, 18.02.2009.

Evil is a point of view

Zanima me zašto mi inspiracija uvijek dolazi u kasnim noćnim satima?
U vrijeme kada bi već odavno trebala biti u krpama istraživajući vlastitu Nigdjezemsku.
Možda jer sam po prirodi više noćna ptica? Da, bit će da je zato.
Dangubim. Puno i previše. Ne znam kako da se pokrenem i krenem u neku akciju.
Jednostavno mi se ništa ne da. Ja sam jedna od onih čudnih i rijetkih ljudi koji bi cijeli dan
mogli provesti u krevetu... Samo spavajući i sanjareći. Iako se smatram i više nego
realističnom osobom, volim sanjariti. Volim zamišljati stvari onakvima kakvima nisu, niti
će ikada biti, na moju veliku žalost. Ponekad mi se ti snovi isprepletu i umiješaju u stvarnost, pa
teško razlikujem san od jave. No, to i nije tako često, pa nećemo o tome.
Osjetila sam potrebu da napišem ovaj post. Ne znam da li ste to ikada osjetili, ali iako je vaša
želja za snom snažna, nešto vas ipak drži ispred kompjutora buljeći u ekran i tipkajući po tipkovnici.
Tešto je to opisati. Možda je to onaj snažan nalet inspiracije, teško je reći.
Većini ovaj post neće imati nikakvog smisla, niti bilokakve posebnosti. No, za mene ima određenu važnost,
barem ću se sjećati kako sam u 2 ujutro pisala ovaj post... ako ništa drugo.
I ova izreka, koju imam kao naslov posta, mi je uvijek bila jedna od dražih. Iz vrlo jednostavnog razloga - jer je istinita.

Vidimo se! Ako ne u javi, onda barem u nekoj drugoj dimenziji.
Budite lijepi i pametni,

vaša Nikolina.

Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 02:00 .Nema.

ponedjeljak, 28.04.2008.

Težnja i traženje jedinstva

Lijep i sunčan dan.
Predivan za šetnju prirodom.
Ta šetnja jednostvno ispunjava nešto u tebi. Na trenutke osjetiš nalete vjetra koji ti mrse kosu i na
kratko, ali samo na kratko, te prekidaju u dubokoumnom razmišljanju.
No, to ti ne smeta. Ti još uvijek razmišljaš o svojem postojanju. Svojoj svrhi na ovom svijetu, pitaš se
zašto si tu. No, ne pitamo li se svi mi to?
I kada napokon donekle odgovoriš na to pitanje već si zaokupljena promatranjem djece u parku
kako se igraju. Sjetiš se i ti svoga djetinjstva. Da, bilo je to lijepo razdoblje.
Sreće. Bezbrižnosti. Veselja. Bezgraničnosti. Slobode.
Oh, kako bi se samo htjela vratiti u to razdoblje, zar ne? Doba kada se nisi morala brinuti o školi,
o kompliciranim ljubavima i prijateljstvima. Jednostavno pravo doba sreće. Neopisivo.
Ljeta su bila tako prekrasna. Zeleno drveće, svud uokolo tratinčice i maslačci. Sjećaš li se kako si
s prijateljima pravila sok od višanja? Pritom si nosila bijelu majicu i, naravno, sva si se zaprljala, no
nitko nije vikao na tebe. Ne. Nije bilo bitno što će ti ostati fleke. Bilo je bitno da si ti sretna.
I onda su i oni bili sretni jer si i ti sretna i jer se zabavljaš.
Kako bi željela da su ti trenutci trajali vječno. Da nikad nisi morala odrasti.
Te uspomene su ti blizu srca, one tu spavaju, a kad ih dotakneš onda te ponesu i ne daju ti da staneš
razmišljati o njima. Kad si dijete ne cijeniš te trenutke, misliš da ćeš uvijek biti tako sretan, i čak jedva
čekaš da odrasteš. Da budeš velika kao mama, tata i starija seka. Da se šminkaš i nosiš štikle.
Da budeš velika cura. I kada napokon odrasteš shvatiš da su to samo površinske stvari.
Ništa bitno.
Sanjaš o svome princu na bijelom konju. No onda shvatiš da on vjerojatno nikada neće doći. Ali
se opet nadaš... Jer nada umire posljednja. Ona uvijek ostaje, pa makar bila i na dnu.
I nije bitno ono živjeli su sretno do kraja života. Bitno je samo sretni upravo sada.
Da, bila sam sretna. Ali jesam li sad?
Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ne mogu reći da sam sretna. Ali ne mogu opet ni reći da sam
nesretna kada vidim toliko ljudi kojima je mnogo gore nego meni.
Iskreno? Ne nadam se ničemu, ne očekujem ništa mnogo od ovoga života. I to je grozno, zar ne?
Taj vječni krug samosažaljevanja.
Vjeru sam napustila, zapravo uopće ne znam da li sam ikada i
iskreno vjerovala. No, teško je kad ne vjeruješ. Onaj koji vjeruje barem ima nešto...
To nešto što nevjernici nikada neće imati.
...
Odjednom se naglo trgneš. Osjetiš kapljicu kiše na crvenom obrazu.
Onda se ta kapljica pretvori u milijune drugih kapljica. Primjetiš tmurno i oblačno nebo kako se
nadvilo nad tobom.
Ah, ta proljetna kiša, nikad ne znaš kada će te iznenaditi.
Nasmiješ se od srca i potrčiš kući.



Image and video hosting by TinyPic


Gluho je doba, svi su zaspali.
Osjećam strašan nedostatak buke.
Hoću vrištati, a ne mogu sama,
ljudi su danas osjetljivi na zvuk.

[napisano u 19:06 .Nema.

nedjelja, 13.01.2008.

Odlazim, odlazim za uvijek. Svima što ostaju, najbolje želim

Sve je prebrzo.
Osjećam se kao da sam u vlaku koji brza kroz život.
Ne osvrćem se, ni ne mogu zbog tolike prolaznosti…
Tjedni mi postaju svakom sekundom samo prekriženi
dani na kalendaru…
Čini li se i vama kako ponekad vrijeme prolazi brzo,
brže nego što zapravo želimo?

... Vrijeme prolazi, mijenja se, a i mi se mijenjamo
u njemu. ...
Često nismo spremni na stvari koje se mijenjaju
s vremenom. Svakog dana nešto se promijeni, iako
toga možda nismo u potpunosti svjesni.
Čovjek se jako puno može promijeniti u samo godinu dana…
No što je jedna godina? Netko bi rekao da to nije dovoljno da
se išta promijeni u okolini ili nama samima. Možda. Ali
možda ipak jest, možda je to čak i preveliko vremensko
razdoblje u kojem se može dogoditi toliko promjena.
Počnimo od najbanalnijih stvari, kao što je samo
promjena frizure. Ja barem znam da sam se u posljednju godinu
dana jako promijenila. Jako.
Moje mišljenje je da se čovjek može promijeniti, pogotovo
u godinu dana. Može se promijeniti i opet vratiti na staro, ili
postati potpuno druga osoba. Ljudi se mijenjaju iz dana u dan,
a koliko će se promijeniti, zavisi od osobe. Mijenjaju nas nova
iskustva, ljudi koje upoznajemo, ono čime se bavimo i na koji
način razmišljamo. Ponekad doživimo takve situacije koje nas,
htjeli mi to ili ne, jednostavno promijene zauvijek. Životne okolnosti
čine čuda. Možeš biti uvjeren da nisi romantična osoba, ali na kraju
upoznaš nekoga i o sebi otkriješ neke stvari koje prije nisi znao.
Mijenjaju nas svakodnevne situacije, a ponekad nas život i ne mazi,
pa postajemo drugačije osobe.
Ljudi s kojima se družimo i razgovaramo nas također svakodnevno
mijenjaju, možda ne u korijenu, ali ipak nekako formiraju našu ličnost,
navode nas da kažemo neke stvari koje prije možda ne bismo priznali,
razmišljamo o nekim temama i shvaćamo da više nismo isti.
To se posebno odnosi na mlade osobe, čije se ličnosti još formiraju.
Ponekad se pitam gdje su nestale godine kad sam bila još malo dijete,
i čini mi se da je sve prebrzo prošlo.
Kao da sam jednostavno preskočila nekoliko godina i sad sam tu
gdje jesam.
No, tad otkrijem da se u meni, i u svakome od nas još uvijek krije
dijete, ili makar nešto što je od tog djeteta ostalo.
Mislim da se svatko najviše mijenja u teen godinama,
kad počinju prve ljubavi, kad razmišljamo o stvarima o kojima prije
nismo, kad na sebe preuzimamo neke odgovornosti i određujemo
vlastitu budućnost.
Svi se mi još tražimo, i možemo svaki dan biti druga osoba, te se
smijati vlastitim razmišljanjima prije nekoliko mjeseci. Isto tako
vjerujem da se i mnogi odrasli ljudi još uvijek mijenjaju i traže,
svakog dana. Sve je dobro dok te promjene nisu prenegativne i
loše za nas same i okolinu u kojoj živimo.
Dio naše osobnosti će uvijek biti takav kakav jest i to ne možemo
promijeniti, ali trebamo biti spremni na ono što nas čeka, i znati
da je život, u kojem ćemo doživjeti svašta, još pred nama.


Image and video hosting by TinyPic

[napisano u 15:29 .Nema.

srijeda, 12.12.2007.

My heart is in Alaska all the time

Image and video hosting by TinyPic


Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".




I wanna go to a place where the grass is always green and the air is always clean.

[napisano u 23:17 .Nema.

<< Arhiva >>